Koraci

Strah me je da ovo pišem,
Razara me moje biće,
Svaki lišaj pred kišom se trese,
Što je trebalo da bude, biće.
Mlade grane nedorasle,
Zrele trešnje gorostasne,
Stvarnost je vaše djelo,
Bez obzira na ples.
Popijte malo vatre,
I udahnite duboko,
Možda vam bude bolje,
Kad slavite povratak svoje volje.
Okus lišća u svakom gutljaju,
Prodaju se skupe trice,
Ne vjerujte zagrljaju,
Samo vam krije lice.
Dugo smo se pekli u cvijeću,
Kružili smo kroz njihove pore,
Maloprije smo ugledali tračak zore,
A sada palimo svijeću.
Između dva krila
Granula su dva stila,
Od štake do rake,
Od vrha do dna.
Kada rijeka ostane bez vode,
Svi smo mi zli,
Sve nam prolazi u tamnim krugovima,
Ne vidimo sami sebe.
I tada zatvorimo vrata,
Svoje duše,
I hranimo podočnjake,
Što nam gušu guše.
Zasijali ste prve brazde,
Trag njihov će ostati na koži,
Pjevajte svoju pjesmu generacije,
Njihov broj se samo množi.
Bubnjevi će istjerati zelenka,
Te slatke pakosti,
Noćne radosti,
Prsti će oživjeti u duhu flamenka.
Pile se zaplelo u kučine,
Prvi koraci su muke teške,
Sve je nekad počelo od pučine,
Najveće daljine pređene su pješke.
Mnoge riječi bodu oči,
Bijela boja pritiska uši,
Zeleni listovi varaju njuh,
Nova fasada lomi duh.
Pred svijetom vršite nadogradnju,
Tim mukama se i Tantal divi,
Kamenje će zatvoriti radnju,
Potjera će stajati u arhivi.
Među crvenim ciglama šapat je jako glasan,
Glasniji od aplauza,
Svjetlo je obasjalo mnoge,
I kost je ostala u grlu.
Preko ambisa se mnoštvo toga vidi,
Svoju vezu pokazuju mladi hridi,
Svaka prilika hvata preko vrca,
I svom lovu daje i više od srca.
Ovdje se zbiva tajna afera,
Dešava se susret različitih sfera,
Gdje Van Gogh sreće Voltera,
I Prometej proletera.
Sunčevi zraci, naglo pomračenje,
Velika ljubav, duboko razočarenje,
Ipak smo ograničeni vremenom,
Svaki dan se borimo sa novim bremenom.
I u gužvi ljudi i u buci grada,
Možda jednog dana osvane parada,
I kad nikne planina ispred nas,
Čuće tihi titanski glas.