Šta ako?

Vrijeme je za nešto novo,
Vrijeme je teško kao olovo,
Nemam više moći ni nad perom,
Svaki ansambl pišem s novom mjerom.
Elementi su se raspali,
Oteli mi ognjište,
U satu imam pogled k svijetu
Tražim pomoć, ljubaznu klevetu. 
Htio sam biti neuki ribar,
I udicom zvijezde sa mjeseca pecati,
Od mnogih pitanja postao sam težak,
U sjećanju je i nesreća počela jecati. 
Pitam se pitam
I ove noći,
Ko li će kraj mojih vrata proći.
Da li će neko s kosom kucati,
Ili sa osmijehom u mene pucati,
Ili sa mnom do jutra štucati,
Možda ću ipak u snu buncati.
Kroz svaku poru raste mi trnje,
U njedrima mi velik bol,
Za pola minuta doći će još jedan,
Nova postavka za stakleni hol.
Hiljade koraka se stapa sa mojim,
Sve ih obavija žuto,
U zagrljaju ih čvrsto drži,
Prva ljubav, dijete ganuto.
Vrijedni mravi će me nositi,
Drago kamenje će me prositi,
Stari vjetar će me rositi,
Cvasti trešnje će me kositi.
Da mogu djetinjstvo vratiti voljom,
Dodao bi više sunca,
Sklopio bih krila,
Kao magla mila
Nakon udara groma i tijela su se otkrila.
Kraj prozora je teško disati,
Na leđima držim pejzaž, bunt
Rijeka mi kruži od oka do oka,
U meni se nešto lomi, adut.
Bez spomenika i epitafa,
Bez oproštaja i fotografa,
U rupu padam sa svojim grijehom,
Samo sa osmijehom.
Pružam ruke oblacima,
Nudim im svoje oči,
Za svaki ogranak grana se daje,
Dijeli i onda preskoči.
Pustiću pjesmu da svira,
Plesaću sa dragom slabašne kose i drvenog tijela,
Možda tada dođem do mira,
I probam sva njegova odijela.
Majčino mlijeko je presušilo,
Svako njeno carstvo se srušilo,
Nema više pjesme ptica,
Omča krije mnoga lica.
Ako je došao kraj,
Neka izađe na binu,
Na velikoj čistini,
Gdje se snovi rađaju i ginu.