Filozofska sekcija "Tačka"
Dragojana Ristić
Tama stvara poeziju,
zapisujem samo.
Propuh tvoje pseudo-blizine
podstakne to malo-
pa se satka stih.
Vrbas juri daljinu
neobično tih,
Neuobičajeno tuđ.
Noć ga ljubi,
a on pojma nema.
Na površi mu samo
odraz jablanova drijema.
Pišem-vjetar šapne stih.
Tama grli tuge
postojanja svih.
Bila sam tvoja
onih jedanaest i po mjeseci,
Onda, tako ničija,
Ti si bio moje mlijeko,
Meni prijeka potreba.
Bio si mi svjetlo
onda kad sam slijepila,
Bio si vazduh,
kad sam dah gubila.
Ti si bio voda,
po meni tako prosuta,
Bio si visina,
moja,
Nedostižna.
