Jesen je. Svake godine u ovo doba se okupljamo na selu. Pomažemo vikendom dedi da se spremi za prestojuće hladne dane. Uvijek se radujem tim danima, ali ove jeseni je drugačije.Sjedim uz krevet svoga dede Petra. Slušam njegov tihi i iznemogli glas. Sa tugom mi priča o svom životu i djetinjstvu, a meni se čini kao da mi posljednji put priča o tome. Ponekad mi se čini da je njegov pogled odlutao negdje daleko. Oči mu na trenutke zasjaje kao kad smo zajedno šetali proplancima našeg sela. Njegov glas je bio sve tiši. Jedva sam mogao da razumijem o čemu priča. Nepovezano mi je govorio o njegovoj tuzi što neće više nikada osjetiti toplinu sunčeva zraka, povjetarac i kapi kiše na licu. Kao što i gasi dan tako se ugasio i njegov život. Otišao je negdje daleko od nas nekim nepoznatim stazama u vječnost.