Ne želima da se sjećam ...  

Osvanuo je je još jedan ponedeljak. Divim se i sunčam. Budi me blagi povjetarac, a svjež vazduh ulazi u moju sobu. Vrata su otvorena i osjećam toplotu. Ustajem iz kreveta još pospavana i tražim kupaći, jer znam da danas idem na bazen. Iako sam još mala( u to vrijeme sam imala tri godine) roditelji su me upisivali na plivanje. Istina, ne znam ja plivati, ali idem da naučim. Starija sestra me čeka i pošto smo obe spremne, odlučimo da krenemo. Moj tata nas je vozio. Prolazimo pored zgrada i gledamo okolinu. Vožnja traje dugo, a za to vrijeme moja sestra i ja, naslonjene na prozor posmatramo okrajak puta. Vidimo ogromne kamene zidove. I danas ih prve primjetim kad idem prema Šeherovom bazenu.I evo već smo stigle. Ulazimo u ogromnu zgradu. Trebamo proći kroz prvi bazenčić u kojem samo kvasimo noge.Stigli smo i do one ogromne sale sa velikim i malim bazenom. Ja sam trebala ući u mali bazen. Vidjela sam djecu veču od mene i bilo mi je malo neprijatno. Oni su brčkali noge u bazenu, pa odlučih i ja to da uradim. Ali nisam samo umočila noge, već sam upala u mali, dječiji bazen i nisam znala kako da izađem . Bio je to grozan osjećaj . Ja sam na dnu i vladam samo plave pločice , ne znam šta da radim , a osjećam da se neću izvući da neću isplivati na površinu . nestaje mi vazduha i ne mlataram više rukama . Ne mogu čekati da me neko izvuče i potpo no sam pespomoćna . Ne mogu stati nogama na pod strah me je , mislimmi se da ću preplivaću u glavi. Baš kad sam pomislila: "Gotovo je? ", Izvukli su me iz bazena.
Više ničegan se ne sjećam, a i ne želim ovog "doživljaja" da se sjetim, jer sve ružno treba zaboraviti a sjećati se samo lijepih stvari.