Zahvaljujući avionima Lockheed F117 Nighthawk i Northrop B-2 SAD su postale
svjetskim predvodnikom u “nevidijivoj” (“Stealth”) tehnologiji. Iako slovo
F u američkom ratnom vazduhoplovstvu označava lovački aparat (fighter),
F-117 Nighthawk je zapravo jurišni avion (jurišnik) kojem je namjena uništavanje
žestoko branjenih strateških ciljeva, na primjer zapovjednih i komunikacijskih
centara, ključnih mostova i tunela, te nuklearnog oružja. Njegovo precizno
navođeno oružje može pogoditi cilj sa velikom tačnošću.
Nevidijivi avioni vrlo so skupi ali su, što će možda iznenaditi, najjeftinije
rješnje za ispunjavanje namijenjene im zadaće. Jedan će takav avion, zahvaljujući
svojoj “nevidljivosti”, lako pogoditi cilj za čije bi uništenje inače trebalo
angažovati desetke aviona različitih vrsta, među kojima i one kojima je
zadaća ometanje neprijateljskog radara te uništavanje polozaja protivavionske
artiljerije.
Počeci nevidijive tehnologije sežu još u 1970-e godine, kad su njenu ostvarljivost
proučavale Agencija za napredne odbrambene projekte (DARPA, Defense Advanced
Research Projects Agency) i Američke vazduhoplovne snage (US Air Force).
Te su dvije agencije dobile zadatak da razviju avion koji će biti nevidljiv
za radar. Na početku je šest proizvođača aviona predstavilo svoje prijedloge,
all su iz njih izabrana samo dva (Lokheed i Northrop) da proizvedu pokusne
prototipove.
Uskoro su iz Lockheedovih tajnih pogona u Burbanku (California) izašla dva
dvomotorna prototipa, a 1977. Air Force je od DARPA-e preuzeo svu upravu
nad projektima. Letovi prototipova završili su uspjšeno, pa je tako počeo
rad na F-117A u okviru projekta “Stariji trend” (Project Senior Trend).
Godine 1978. punom parom se pristupilo razvoju nevidljivog lovca. Da bi
se smanjili troškovi, u F-117 su ugrađeni razni dijelovi
preuzeti sa već
postojećih aviona. Među njima spomenimo kompjutere za upravljanje letom
s General Dynamics F-16 Fighting Falcona, komandne ploče sa F-18 i sistem
za motrenje okoline sa Lockheed C-130 Herculesa. Prvi let aviona odigrao
se jedva tri godine kasnije, u junu 1981., a posljednji od 59 komada F-117
isporučen je Air Forceu u aprilu 1990. Dva su izgubljena u nesrćama, no
ostali i dalje lete u sastavu 49. lovačkog puka (prijašnje Taktičke grupe
4450), od 1992. stacionirana u vazduhoplovnoj bazi Holloman u Novom Meksiku.
Da bi ga teže opazili, primjena aviona F-117 bila je u početku ograničena
na noćne letove. Prvi pokusni letovi su obavljeni na jezeru Groom u Nevadi,
no poslije su preseljeni na probni aerodrom Tonopah, gdje je avion mogao
djelovati u ograničenom vazdušnom prostoru, u sudjelovanju s avionima iz
susjedne vazduhoplovne baze Nellis. Njegovo postojanje obznanjeno je tek
osam godina nakon prvoga leta. Godine 1988. Air Force je objavio samo najosnovnije
podatke i fotografiju svog najnovijeg aviona,
Otkad je uveden u upotrebu, F-117 je sudjelovao u dva sukoba. Prvi je bio
opercija “Pravedna stvar” (Just Cause), to jest invazija na Panamu u desembru
1989., a drugi operacija “Pustinjska oluja (Desert Storm), to jest oslobađanje
Kuvajta 199l. od iračke okupacije. U prvoj su sudjelovala dva aviona F-117,
pomoću laserski navođenih bombi CBU-27 Paveway III od 907 kilograma, uništili
su kasarnu Rio Hato u gradu Panami. Te bombe namijenjene su isključivo ovim
avionima.
U Zaljevskom su ratu nevidljivi lovci bili upotrebljeni u mnogo većm broju;
u 42 dana dugom sukobu izveli su gotovo 1300 borbenih letova. Prvo je, nakon
14 sati leta iz vazduhoplovne baze Langley
u Virginiji, F-117 stigao u Kahmis
Mushait u Saudijskoj Arabiji u avgustu 1990., a jedan je od tih aviona i
najavio početak vazdupne ofanzive Koalicije tako što je uništio zapovjedni
centar iračke protivvazdušne odbrane u Bagdadu. Javljeno je da ga irački
radari nisu uspjeli otkriti, i da je odbrana otvorila paljbu tek nakon što
je pala bomba. Ni u jednoj od navedenih operacija nije bio izgubljen niti
jedan F- 117.
F-117 je praktički nevidljiv za radar zbog svog bizarnog oblika i uglastih
kontura. Taj je jedinstveni oblik plod fasetiranja, koje uobičajenu zakrivljenu
oplatu, kakvom se odlikuju moderni avioni, razbija na mnogo malih i savršeno
ravnih površina. Kad u njih udari zraka avionskog ili zemaljskog radara,
ona se odbija ali ne nazad prema radarskom prijamniku. Zbog toga je radarski
odraz mnogo slabiji nego što bi odgovaralo avionu te veličine. Tome svakako
doprinosi to što mu je tijelo prekriveno materijalom koji upija radarske
signale. F-117 emituje i mnogo manje topline po kojoj bi ga mogli otkriti
sistmemi protivvazdušne odbrane, jer se toplina iz ispušnika odozdo ne može
registrovati. To je tako zato što su sapnice njegova dva motora General
Electric F404-GE-F1D2 postavljene sa gornje strane trupa i uz korijen krila
(malo ispred repnih površina). Ti su motori, osim toga, u radu jako tihi
i zbog izduženih sapnica disperziraju vrele ispušne plinove.
U pilotskom sjedištu
F-117 ima malu pilotsku kabinu za jednog pilota, koji sjedi u sjedištu koje
se u slučaju potrebe može katapultirati. Na specijalnom (tzvm head up) displeju
ispred pilota pojavljuju se svi važni podaci o letu — kako navigacijski
tako i borbeni. Glavna je instrumentalna ploča smještena sa obe strane crno-bijelog
televizijskog ekrana. Senzori su postavljeni ispod i iznad kljuna. Laserske
bombe navode se posebnim laserskim senzorom. F-117 je dovoljno malen da
ga u svom teretnom prostoru može ponijeti Lockheed C-5 Galaxy, najveći američki
transportni avion.
Na temelju iskustava iz Zaljevskog rata, početkom 1990-ih godina počele
su promjene prvog aviona (F-11 7A), pod skraćenicom OCIP (Offensive Capability
Improvement Programme, tj. Program usavršavanja ofanzivne moći). Glavna
je zadaća bila poboljšati upravljivost aviona. Među promjene je spadala
i ugradnja televizijskih ekrana u boji na komandne ploče, kao i digitalne
pokretne karte koja je pilotu trebala olakšati snalaženje. Osim toga je
bio ugrađen i automatski gas, koji je trebao stabilizirati položaj i visinu,
čime se olakšalo i izračunavanje trenutka u kojem
se avion našao nod ciljem.
Taj je posan dovršen krajem 1992. godine. Drugi USAF-ov nevidljivi avion
bio je strateški bombarder Northrop B-2, koji je prvi put prikazan javnosti
u oktobru 1988., iako je već u aprilu novinama bio odaslan nepouzdan crtež.
Taj je avion počeo život kao projekat “Senior JC”, a kasnije je nazvan Tehnički
napredan bombarder (Advanced Technology Bomber). Namjena mu je bila prodor
u sovjetski vazdušni prostor i napad na strateške ciljeve, na primjer nuklearne
instalacije, nuklearnim bornbama i projektilima koji se ispaljuju iz daljine.
Prvi B-2 (poznat i pod imenom Air Vehicle One, Vazdušno vozilo broj jedan)
poletio je 17. marta 1989. iz Palmdalea u Californiji, gdje ga je napravila
kompanija Northrop u državnoj fabrici broj 42, a godinu dana kasnije počela
su ispitivanja kojima je bio cilj utvrditi kvalitet njegove “nevidljive”
tehnologije. B-2 je sličan avionu F- 117 utoliko što ga pokreću motori s
usisnicima i sapnicama postavljenim na vrhu trupa kako bi se smanjila mogućnost
opažanja toplote infracrvenim detektorima na zemlji. Pogonsku grupu čine
čtiri sparena turboventilatorska mlazna motora General Electric F118 Ge-110
koja nemaju mogućnost dodatnog ubrizgavanja goriva (tzv. afterburneri) radi
povećanja snage u ekstremnim borbenim uslovima.
Smanjeni radarski odraz
Vjeruje se da su i na B-2 naneseni isti materijali, upijači radarskih talasa,
kao i na avion F-117. Fasetiranje je izvedeno oko usisnika mlaznih motora.
Bočna je silueta aviona B-2, s obzirom na veličinu aviona, vrlo uska. Avionski
su stratezi izrazili mišljenje da B-2 zbog svoje nevidljivosti neće morati
projuriti kraj mete, kao što to čine
konvencionalni bombarderi, nego će
se moći kraj nje zadržati dovoljno dugo da posada uspije uspostaviti vezu
sa satelitima i od njih dobiti najsvježije informacije o meti. Kad satelit
otkrije cilj, posada smije nakratko uskim radarskim snopom osvijetliti usko
područje, pa potom ispaliti projektile i izbaciti bombe. Budući da napredni
protivavionski sistemi mogu detektovati radarske zrake upućene sa aviona
u letu, radarski snop mora biti vrlo uzak da smanji opasnost od detekcije.
B-2 je dosta manji od drugih strateških bombardera Air Forcea, to jest Boeinga
B-52 Stratofortressa (nastalog još pedesetih godina) i Rockwell B-1 Lancera,
ali je sposoban prenijeti teret nuklearnih bombi na veću udaljenost od oba
navedena aviona. Akcioni mu je radijus 10.000 kilometara bez vazdušnog tankanja
goriva. Na primjer, B-2 može ponijeti 16 konvencionalnih jednotonskih bombi
sa velikom vjevatnoćom pogađanja. Osim toga, B-2 može ispaljivati i vazdušne
balističkee projektile kratkog dometa.
Zbog velike površine krila, konstrukcija aviona B-2 dopušta smanjenje trupa
u kojem se nalaze pilotska kabina i spremište bombi. Trup počinje malo iza
napadnoga ruba krila i završava malo iza njegovog zadnjeg brida. Posada
se sastoji od samo dva člana (od trećeg se odustalo), koji sjede jedan do
drugog u raketnim naslonjačima koji se mogu izbaciti vertikalno, uspješno
čak i na maloj visini i pri maloj brzini. U avionu se nalazi i pomoćno,
preklopno sjedište za posmatrača ili instruktora.
Kako je B-2 bio razvijen radi mogućg napada na Sovjetski Savez, kraj hladnog
rata ostavio ga je bez posla. Uspjeh aviona F- 117 u Zaljevskom ratu ukazao
je da bi se B-2 mogao upotrijebiti i za napad nenuklearnim oružjem. Nakon
prikazivanja aviona u vazduhoplovnoj bazi Andrews u Marylandu. u junu 1991,
američkim je kongresmenima rečeno da par aviona B-2 može oštetiti cilj koliko
i 50 aviona F-117. Međutim, budućnost skupog aviona B-2 ostaje diskutabilna.
U eri smanjivanja vojnih troškova i finansijske suzdržljivosti, možda se
više ne izgradi nijedan B-2 (Jedan B-2 košta oko 1,3 miliona dolara).