Ne želima da se sjećam ...
Osvanuo je je još jedan ponedeljak. Divim se i
sunčam. Budi me blagi povjetarac, a svjež vazduh ulazi u moju sobu. Vrata
su otvorena i osjećam toplotu. Ustajem iz kreveta još pospavana i tražim
kupaći, jer znam da danas idem na bazen. Iako sam još mala( u to vrijeme
sam imala tri godine) roditelji su me upisivali na plivanje. Istina, ne znam ja
plivati, ali idem da naučim. Starija sestra me čeka i pošto smo obe
spremne, odlučimo da krenemo. Moj tata nas je vozio. Prolazimo pored zgrada
i gledamo okolinu. Vožnja traje dugo, a za to vrijeme moja sestra i ja,
naslonjene na prozor posmatramo okrajak puta. Vidimo ogromne kamene zidove. I
danas ih prve primjetim kad idem prema Šeherovom bazenu.I evo već smo
stigle. Ulazimo u ogromnu zgradu. Trebamo proći kroz prvi
bazenčić u kojem samo kvasimo noge.Stigli smo i do one ogromne sale sa
velikim i malim bazenom. Ja sam trebala ući u mali bazen. Vidjela sam djecu
veču od mene i bilo mi je malo neprijatno. Oni su brčkali noge u
bazenu, pa odlučih i ja to da uradim. Ali nisam samo umočila noge,
već sam upala u mali, dječiji bazen i nisam znala kako da izađem
. Bio je to grozan osjećaj . Ja sam na dnu i vladam samo plave pločice
, ne znam šta da radim , a osjećam da se neću izvući da
neću isplivati na površinu . nestaje mi vazduha i ne mlataram više rukama
. Ne mogu čekati da me neko izvuče i potpo no sam pespomoćna . Ne
mogu stati nogama na pod strah me je , mislimmi se da ću preplivaću u
glavi. Baš kad sam pomislila: "Gotovo je? ", Izvukli su me iz bazena.
Više ničegan se ne sjećam, a i ne želim ovog "doživljaja"
da se sjetim, jer sve ružno treba zaboraviti a sjećati se samo lijepih
stvari.
Aleksandra Babić VII1
OŠ Miloš Crnjanski